Kola puna radosti

Naš stariji sin, tinejdžer od 17 godina, ove godine je prvi put išao na more sa društvom. Njih šestorica, dobrih drugara koji se lepo druže. Dobri momci. Ipak, nije nam bilo svejedno da ih pustimo same. Neke mame su bile apsolutno protiv, ali su popustile, uz strepnju kako će sve proći. Sreća po našeg sina što ima roditelje koji ga podržavaju. Divni ljudi:-)

Elem, posle nekoliko roditeljskih sastanaka na kojima smo pregovarali i dogovarali, uz po koje pivo da se rashladimo od letnjih vrućina, rešismo da ih pošaljemo u Grčku, u Nikiti. Pored donete odluke koja je obradovala našu decu, na tim našim okupljanjima, u jednom kafiću, ćaskajući, isplivali su i neki detalji iz njihovog druženja koji nisu baš svi voleli da kažu svojim roditeljima. Bi interesantno, nama, ali ne i njima. Mislim na ekipu koja ponosno, samostalno putuje. Kada su saznali da na sastancima povodom mora progovorimo i po koju o njima, počeše pomalo da se bune. Naš sin je odustao od priče – idite na roditeljski, večeras je, to je mnogo važno. Prešao je na novu – dosta ste se sastajali, ne preterujte. A nama sve zanimljivije:-)

Dali smo im saglasnost kod notara da putuju samostalno. Otputovaše na silno željeno letovanje bez roditelja. Osnaženi svojim godinama, mogu oni sve, treba im samo sloboda.

Moram da priznam da su roditelji jednog drugara krenuli na more, takodje u Nikiti, da im se nadju ako zatreba i da ih ponekad i obidju. Prihvatiše to, mada daleko od oduševljenja. Bili su uvereni da mogu sve sami, ali šta je tu je. I mi smo u njih verovali, ali smo ipak spakovali kofere. Kada su krenuli na put, i mi smo seli u auto i dali gas. Rešili smo da letujemo na destinaciji koja je dva sata udaljena od njih, tako da smo dovoljno blizu. Nikad se ne zna.

Lepo smo se proveli, nismo morali da ih obilazimo. Razmenjivali smo poruke, ja sam zapitkivala kako ovo, kako ono, tipična “mameća pitanja”, kako ih je moj sin krstio.

Trudih se ja neko vreme, a odgovori koje sam dobijala nisu prelazili više od dve reči – da, ne, možda, nije baš… Onda moj muž predloži da ga više ne smaramo, javiće se kad mu bude nešto trebalo. Ja pristadoh, ali nerado.

Čekali smo četiri dana, i videli da mu baš ništa ne treba, pomalo razočarani. Ja sam se nadala da će bar da me pita nešto oko pakovanja kofera za povratak, bila sam sigurna da će da ima neku nedoumicu. Ništa. Bilo mi je drago što se snalazi, ali i teško što sve manje učestvujemo u njegovom životu.

Javio se! Doduše tek kad je na povratku kući ušao u Srbiju. Pita – kakav je plan, nema ključ od kuće.

Mi smo stigli dva sata pre njega i čekali ga da dodje, pa da idemo na ručak do sela. Naš mladji sin kako bi prekratio vreme, odmah sede za bratov kompjuter da igra igrice, ali iznenadi ga što mora da ukuca šifru. Pozva brata, ovaj mi posla porukom – helpmeihavefamily… Ja ga pitam gde smisli tu šifru, mnogo je bolja myfamilylovesme :-), a on će na to – Bože moj, šta god to značilo.

Kad je stigao izgrlismo ga, izljubismo, vidim da se i on nama raduje, uželeo se, rekla bih. Potrpasmo se u kola i krenusmo. Usput ga zapitkujemo sve i svašta. Od najvećih banalnosti, do pristojnih, pa i provokativnih pitanja. On šturo odgovara, pa ponešto kaže što i ne bismo očekivali.

Najzanimljivije od svega je, ipak, bilo što smo nastalom situacijom podstakli mladjeg sina da počne da priča o tome kako je bilo na Tari, na rekreativnoj nastavi, doduše još u februaru. Nikada nam nije na ovaj način opisivao kako su se zabavljali, šta je ko kome rekao, šta je učiteljivca radila…. Ubacivao se u razgovor, kao da je upravo izašao iz autobusa, a ne pre više od pola godine. Morao je da nadjača brata, bio je jako važan, inspirisan, držao je govor. Moj muž i ja smo počeli da se gromoglasno smejemo, ne znam kako je on vozio, suze su nam tekle. Bilo je toliko simpatično, kroz vazduh je strujao smeh, ljubav, bliskost, povezanost, radost, toplina. Prava porodična sreća. Na točkovima, punih petnaestak minuta, velikih, važnih, koji daju snagu i ostaju zauvek da greju.

Nismo mi idilična porodica. Umemo da se posvadjamo, ljutimo jedni na druge, grdimo. Imamo razmimoilaženja razna. Ali imamo i trenutke koji nas vezuju za sva vremena i koji nam daju mir. Baš zato što nisu toliko česta, sijaju posebnim sjajem.

Naravoučenije:

Dopustite deci da ostvaruju svoje snove, ni realnost im potom neće teško pasti. Ako im branite, uskratićete im dragoceno iskustvo spoznaje razlike izmedju maštarenja i realizacije. Dozvolite im da pokušavaju, da se snalaze, greše, da se pomuče za svoje želje i grade karakter.

Nije nama bilo lako da odbijamo navalu zloslutnih misli, ali upravo smo to radili. Svesni svih opasnosti, ali fokusirani na veru da je sve kako treba da bude, i da će biti dobro. Fokusirani na poverenje koje imamo.

Pustite decu da se odvoje od vas, bićete im malo draži kad se vrate! Dobićete više zagrljaja i poljubaca nego da im niste dozvolili da odu. Mi smo se svakako nauživali.

Do sledeće sezone!

  • Leave a reply